Pozdrav iz Sheffielda. Odsjedam u hotelu Kenwood kao i obično.

Jutros sam se probudio nakon što sam spavao kao top… punih 12 sati u komadu (objasnit ću zašto za minutu). Bio je petak, 1. svibnja — Praznik rada u velikom dijelu Europe… pun mjesec… i uoči produženog vikenda zbog državnog praznika. Jedan od onih trenutaka kada se kalendar tiho posloži i kaže: zastani, razmisli, uživaj.

Prošli tjedan sam vas ostavio s mojom neobičnom noći u Guangzhouu — ako ste propustili tu poučnu priču, možete je nadoknaditi ovdje…

Od tada… prilično putovanje.

Sigurno sam stigao u Kathmandu, susreo se s našim dobavljačima, provjerio narudžbe u tijeku… i da, čak sam uspio ubaciti i jedno vjenčanje (kao što to već ide) — pogledajte prošlotjedne novosti…

Ali pravi vrhunac — kratko putovanje malo izvan doline kako bih posjetio tvornicu filca.

Poslovanje s filcom u Nepalu je u usponu. Ovo nije samo priča o tvornici — to je priča o selu. Tisuće ljudi su uključene. Većina obrtnika zapravo bira raditi od kuće, a sustav je briljantan u svojoj jednostavnosti: mala kamioneta koja odlazi u planinska sela, dostavlja sirovine, prikuplja gotove komade… pa čak i odnosi otpad na reciklažu.

No, istovremeno, postoje i ti predivni otvoreni prostori u tvornici — prozori širom otvoreni prema planinskom zraku, redovi dama i djevojaka (i nekoliko dečki), udobno smještenih na jastucima, tiho ubadajući vunu u ove složene male umjetničke radove.

Smiju se kad uđete. Zanimljive, tople… ponosne.

Vlasnik — pun energije — objašnjava sve (u mješavini entuzijazma i prijevoda). Kaže da mnogi obrtnici dolaze ne samo raditi, već i vidjeti prijatelje, učiti nove dizajne… biti dio nečega.

Tada nas upoznaje s jednim mladim dečkom — gluhoćom i nemogućnošću govora — ali punim osobnosti. Ljubitelj mačaka. Razvijao je vlastite dizajne… uključujući ovu predivnu bijelu mačku. Pravi karakter.

Na licu mjesta nalazi se i mala kuhinja. Svi sjedimo zajedno za ručkom — jednostavna lokalna hrana, podijeljene priče, malo tračeva… jedan od onih trenutaka koji te podsjeti zašto radimo to što radimo.

Od tamo — brzi skok na Buddha Air (priča za sebe…) do Kalkute.

Malo nadrealan let. Stjuardesa je došla s vatom — svi (osim mene) su si uši napunili vatom!

Gospodin Chatterjee me dočekao na aerodromu — i kakav trenutak za njega i njegovu obitelj. Upravo su se uselili u potpuno novi stan u ogromnom kompleksu u kineskom stilu, odmah uz obalu Ganghe. Pravi korak naprijed u načinu života — i ponosni su što sam im prvi gost u "pomoćnoj sobi".

Što se tiče tajminga… stigao sam točno usred bengalskih regionalnih izbora. Čudna atmosfera — izborna komisija praktički preuzima vlast, alkohol je zabranjen, a na motociklu je dozvoljena vožnja samo jedne osobe (da, stvarno). Sve se svodi na kontrolu političkih napetosti. Zastave svuda. Vojska svuda. Jaki stavovi. Prava scena.

Ipak — krenuli smo na posao.

Uspjeli smo razviti nekoliko novih ideja za proizvode s gospodinom Chatterjeem i njegovim sinom — držimo tvornicu zauzetom, guramo stvari naprijed.

A onda… putovanje kući.

Vjerojatno najjeftiniji "business class" let koji sam ikad rezervirao — £500 od Kalkute do Manchestera preko Mumbaija. Indigo Air. Što bi moglo poći po krivu?

Pa… nije to bio pravi ležaj, nego ono što oni zovu "Stretch" sjedalo. I zapravo… bilo je prilično udobno. Dovoljno za spavanje, izvrstan obrok (posluživan kad god poželiš), čaša vina kad ti zatreba, i stvarno ljubazna usluga.

Bih li to opet učinio? Da — apsolutno.

Premotajmo naprijed… Sletio sam u Manchester u četvrtak poslijepodne, stigao kući… i nestao u tih 12 sati sna.

I evo me sada. 5 ujutro. Pišem ovo. Tiha soba, sunce tek izlazi. Bistra glava.

Vrijeme je da krenem i vidim tim.

Kao i uvijek — ljudi iza proizvoda ostanu sa mnom. Obrtnik s njegovom predivnom mačkom… obitelj Chatterjee ponosna na svoj novi dom… tihi ritam rada u planinama… i osjećaj da, čak u ovom brzom svijetu, neke stvari još uvijek nastaju s pažnjom, strpljenjem i ponosom.

Još priča idući tjedan…

Do tada, čuvajte se.

David